Otimanje, oprost i povratak u Zagreb

"Otimanje" - Draško Sikimić

"Moraš prvo da se otmeš, da te svi izgube, nitko da te nema, moraš od svakog da odeš i da sebi oprostiš što si otišao, što te nigdje nema, što nisi tamo gdje si potreban. Moraš da odeš i da budeš sam, vidiš tko si i onda sebi da oprostiš što si to što jesi i da oprostiš sebi što nisi sve ono što si želio biti i tek onda da se vratiš, da se daš onima koji su ti oprostili što si otišao, koji su ti oprostili što nisi ono što su oni htjeli da postaneš i koji su te prihvatili onakvog kakav si sada."

Odluka o odlasku na Korčulu je došla otprilike u isto vrijeme kad sam doživjela velike promjene u Zagrebu. Kad su prijatelji prestali biti prijatelji, partneri partneri, posao zadovoljstvo, a neke nove promjene su bile na obzoru. Međutim, to je je bila samo jedna stepenica u mom osobnom razvoju, u svakom aspektu. Došlo je vrijeme da se vratim u Zagreb. Otela sam se, izgubila i pronašla opet. Kad me netko pita zašto se vraćam u Zagreb, odgovor je posao. I stvarno je, postalo mi je naporno putovati svaki drugi vikend u Zagreb, a to bi bilo još teže kad Kala krene u školu. Odnosno, nemoguće. Jednostavnije mi je biti u Zagrebu i onda iz Zagreba prema potrebi i dogovoru putovati na jug Hrvatske. Međutim, istina je da sam se ja promijenila i da je došlo vrijeme da se vratim. U Zagreb. Konačno sam na tragu osobe koja bih htjela biti, konačno u potpunosti gospodarim svojom sudbinom i konačno sam u potpunosti potpuna. I sretna. Jer sam ja - ja. Konačno sam otpustila i oprostila ljudima koji su u nekom trenutku s razlogom bili u mom životu, ali im u biti tu nije bilo mjesto. Konačno sam prihvatila i sve svoje mračne trenutke i komplementarnosti, koji me čine onim što jesam. Gledala sam jedan film s odvjetnikom koji brani nekog političkog osuđenika. Njegova žena se udala za njega jer je on častan, dosljedan, principijelan, nikad ne laže i uvijek daje sve od sebe. I zbog toga ga voli. Međutim, u jednom trenutku njegova obitelj počinje imati probleme, zbog svega toga (napadaju ih jer on brani tog lika "predobro") i ona mu zamjera. Ona mu zamjera sve ono što on jest i zbog čega ga voli. I traži od njega da bude nešto što ona želi, kada i kako ona želi. Jer su njegove sve vrline upravo postale mane. Ljudi su komplementarni. I ponekad su njihove vrline mane, ponekad su njihove mane vrline. Ponekad je to stvar samo percepcije (nekome će ta mana biti vrlina, a nekome ta vrlina mana). Gifts come with a price. :) I s moći dolazi odgovornost. S odgovornošću dolazi moć.

Ukupno sam 5 godina gotovo isključivo volontirala i mogu vam reći da 80% ljudi to ne cijeni. Zaista, koliko platiš nešto ili uložiš truda, toliko vrijedi. Uopće neću niti pisati koliko puta mi se ne bi ljudi pojavili na termin, kasnili sat vremena, ne bi došli jer pada kiša i slično. O natezanju da plate simboličnu godišnju članarinu i stopi neplaćanja uopće neću niti pričati. A ti volontiraš. Oduzimam Kali novac i još važnije, oduzimam joj vrijeme s mamom, a ljude baš briga. Oh, silly me. Ta faza je srećom završila, iako mi je trebala koja godina da dođem do toga. :) I dalje vjerujem da sve terapije trebaju biti besplatne za roditelje, samo ne vjerujem da je moja odgovornosti ih samostalno osigurati. To je odgovornost države i sustava. I nije moja odgovornost samostalno Don Kihotovski jurišati iz prvog reda, jer to onda skida odgovornost s korisnika da se brinu za sebe i svoje obitelji. Baš kako i u terapiji ne smijemo spašavati korisnike, tako trebamo vjerovati i u roditelje da imaju kapacitete se boriti s nama u prvim redovima za to. Ne mi (ja) umjesto njih. 

Otišla sam da bi se vratila. Pronašla sam nam stan 100m od one kućice na brdu gdje smo živjele prije odlaska. Otvaram svoju privatnu praksu, a zvati će se "Coralina". Imati će još čudnovatiji logo od svog imena, a opisivati će sve ono što mi jesmo (Kala, Mic i ja). Upisala sam i edukaciju iz ADOS-a, idem na Gestalt PT u Ljubljanu, držim radionice u Podgorici, Sarajevu i Beogradu, planiram 4. izdanje Zaigrane pedale, a Sanja i ja završavamo 3. generaciju Čarobne svjetiljke i započinjemo prvu generaciju dvogodišnje edukacije iz terapije igrom. Vau, kako sam narasla. Imam osjećaj da je iz Zagreba otišla mala izgubljena curica, a vraća se odrasla žena. Koja je rasla u malom raju na sigurnoj udaljenosti. 

"Coralina" će biti moje četvrto dijete, poslije Kale, Mic i Oblačića. Coralina će surađivati s Oblačićem i SUZAH-om, no ona je pametnija i zrelija od braca koji živi u oblacima. Preko Coraline će i dalje postojati mogućnost da roditelji dobiju dijagnostiku ili besplatno ili za simboličan novac i to najsuvremeniju moguću (ADOS, WPPSI, WISC, NEPSY). No ovog puta će morati stati sa mnom u prvi red. I uključiti se. Tko želi. Tko ne želi, ne mora. Volontiranje, projekti, uključivanje u udrugu, svašta se može, no razmjena će postojati, ili socijalna ili financijska. 

Iako me čeka puuuuno posla, veselim se. Jako. Čekam Coralinu, čekam preseljenje. Ovdje čekam još stvari da se zatvore, prvenstveno da uspijem realizirati logopeda preko udruge. Trenutno je stvar još uvijek poprilično Don Kihotovska, ali pomalo se uključuju ljudi sa mnom. Ovim putem hvala Ivani, udruzi Birikina i Dubrovnik Travel na dosadašnjoj pomoći i donacijama. :)

Znam, promjene su ponekad bolne. Ponekad zastrašujuće. No sav rast i razvoj se događa kroz promjenu, preobražaj, koji mora biti malo bolan i zastrašujući. Nirvana, katarza, sve tako funkcionira. I komplementarnost. Prihvaćanje različitosti. Prihvaćanje da različitost drugih nije kritika nas samih, niti naša različitost kritika drugih. Otišla sam na Korčulu s Kalom i Oblačićem, a vraćam se s Kalom, Mic (koja je u biti Lizi) i Coralinom. Koje uzbudljivo otimanje, opraštanje i još uzbudljiviji povratak. Baš se veselim :)

Kada 3u1 mama postane Ironwoman - izvještaj s utrke :)

Kako se osjećam kao Ironwoman? Pa isto kao i prije. :)) Odnosno nemam još feeling da sam napravila nešto čemu sam se iznimno divila prije par godina. 2009. godine sam tek prvi put čula za tu utrku i bilo mi je nezamislivo da ljudsko tijelo to može završiti. Naime, tada ja nisam mogla trčati više od 3 minute  u komadu. Onda sam krenula plivati pa malo trčkarati, a prvi triatlon sam završila na porodiljnom, kada je Kala imala 9 mjeseci. Tada sam počela sanjati da bih jednog dana htjela/mogla završiti Ironman distancu. Štoviše, tada je hrvatski rekord iznosio 11h i 28 minuta i napisala sam ga na korice jedne bilježnice. Odlučila sam da ću ići brže od toga. Pet godina kasnije išla sam više od sat vremena brže od toga. U međuvremenu se hrvatski rekord spustio ispod 10 sati, ali to nije niti važno za ovu priču. Ovo je priča o tome ako netko nešto može, onda svi to mogu. Priča o ostvarivanju svojih snova koje smo usput negdje sanjali, priča o tome kako su svi ciljevi dostižni, iako ponekad teško i uz puno truda. 

Ironman je bio nešto što sam sanjala par godina, ali odlučila sam da ću ići na tu utrku kada ću se moći spremiti kako treba. Pročitala sam podatak da samo oko 30% ljudi ne hoda na maratonu i to mi je bio neki kriterij - idem na ironman kada ću moći trčati taj maraton u komadu. Nekako sam imala u glavi da treba proći par godina triatlona do toga, da trebam završiti nekoliko half-ironmana prije toga i da bi onda moglo to biti to. Prva put mi je to palo na pamet da bih to mogla napraviti 2016. godine. No 2015. godina mi je bila intenzivna i taman sam se preselila solo s Kalom na Korčulu, tako da sam napravila upravo suprotno - 2016. je bila godina aktivnog odmora. Naime, zaključila sam da je jednostavno nemoguće se spremiti za ironman dok sam sama s djetetom na otoku i radim full-time job. Ljeti i dva posla. No kako se situacija promijenila u ljeto 2016. godine i nismo više bile same, odlučila sam da 2017. idem na Ironman. Tu jesen smo saznale da će na zimu ići na operaciju srca, no nekako sam svejedno ostala pri toj odluci. Uplatila sam početkom studenog poprilično visoku startninu za IM u Italiji i to je bilo to. Prvi test je bio period prije, za vrijeme i poslije operacije, kada sam svaki dan boravila s njom u sobi i pokušavala ubacivati noćne ili treninge u zoru, usred zime. U tom istom periodu smo ostale opet same i zaista mi nije bilo naš najjasnije kako planiram to izvesti. Zbog operacije sam imala i probleme s gastritisom, tako da mi se to sve činilo kao SF. No startnina je uplaćena i sad nema povratka, trenirati se mora. U 5 ujutro. U ponoć. Svaku pauzu na ručku. Nemamo TV, a svako slobodno vrijeme smo provodile u prirodi. Nisam pila kave s prijateljima, nisam izlazila van. Samo sam bila mama, radila i trenirala. Prva utrka na Korčuli je prošla dobro i dala je naslutiti da bih mogla biti u dobroj formi. I onda se dogodila mononukleoza. Mjesec dana bez pravih treninga. No, startnina je uplaćena, već su sati i sati potrošeni, nema odustajanja. Još k tome sam propustila i većinu prvenstava Hrvatske. Nema veze, idemo dalje. Ljeto, najtoplije u zadnjih par godina, trčanja od 2 sata. Ne kada je najhladnije, nego kada imam 2h u komadu vremena. Možda u 9 ujutro ili 18h popodne, a možda i u podne. Nije bitno, to je jedinih 2h taj dan u komadu. Sve funkcionira prema rasporedu posloženom u minutu. U 2 mjeseca sam propustila 1 trening, sve ostalo kao po špagi, ponekad u nemogućim uvjetima. Nema veze je li 40 stupnjeva ili prolom oblaka, na trening se ide prema rasporedu. Uzela sam 2 tjedna godišnjeg preko ljeta, kako bih mogla uzeti 2 tjedna prije/poslije utrke. Ta 2 tjedna je Kala bila sa mnom, a onda je otišla kod tate, kad sam se vratila na posao, tako da sam tih 5 tjedana mogla raditi duže treninge. U tom periodu je bio i projekt "Djeca djeci: pravo na čisti zrak!", što mi je bila i dobra priprema za bicikl. Dan za danom, proletilo je vrijeme do utrke i došlo je vrijeme pakiranja za Italiju.

Iron djeve

IRONMAN

Dan prije utrke, osjećala sam se dobro. Pod tim mislim prvenstveno na psihički dio i anksioznost, koje zapravo nije bilo. Bila sam 100% sigurna da ću završiti, što se tiče fizičkog dijela (na neke tehničke poteškoće ne možeš utjecati). Baš sam se osjećaja jako i spremno. Na startu je na repeat-u svirao L'Ombelico del Mondo i to me taaaako nabrijavalo, hopsala sam si na mjestu u hladnom pijesku. Mogle su se birati grupe prema plivačkim sposobnostima i ja sam izabrala najbržu, onu koja ide ispod sat vremena. To se pokazao kao odličan odabir, budući da mi je vrijeme plivanja bilo 55 minuta. Tranzicija na ovom IM je zabilježena kao najduža tranzicija u povijesti ovih natjecanja, a prva je iznosila oko 1.5km. Nije bila baš fer tranzicija, jer je na primjer moj bicikl bio među najbližima šatorima za presvlačenje, što je značilo da moram trčati 700m x2 s biciklom kroz tranziciju, dok su nekima bicikli bili na kraju tranzicije. Krenuo je bicikl. U biti, to brzo plivanje se pokazao kao generalni fail utrke, zato što Talijani, dragi kakvi jesu, nisu apsolutno nikoga kažnjavali za drafting (bilo je dozvoljeno 12m). Štoviše, ispred mene su upozoravali jednu PRO natjecateljicu u 2 navrata s "prego" (molim) da se razmakne, iako je na brifingu bilo rečeno da odmah slijedi kazna od 5 minuta. Kako je to izgledalo u praksi? Tako što sam isplivala generalno među najbržima, tako da su me prvih 100km sustizali ljudi uglavnom koji voze značajno brže od mene bicikl i s kojima ne mogu voziti na 10-ak metara udaljenosti. Dvije cure iz moje AGE-grupe, skupa s još 5 muškaraca s kojima su vozile, ulovile su me tek na 150.km, tako da sam s njima na fer udaljenosti vozila zadnjih 30km. Dakle, ako idete u Italiju na IM, imajte na umu da je drafting u biti dozvoljen, da će vas par puta zamoliti prije nego vam opale kaznu i plivajte sporije da se imate s kim voziti :))). Što se tiče kriza, imala sam jednu manju na polovici bicikla, jer se vjetar pojačao, a ja sam i dalje vozila sama u vjetar. Druga kriza je bila poslije drugog prolaska preko jedinog brda na utrci (kratko brdo s 2km uspona, ali s nagibima do 13%), jer sam i dalje bila sama, a već poprilično umorna. Onda su me prije iz AG ulovile pa sam malo živnula. Druga tranzicija je bila malo sporija, jer sam se trudila da maksimalno dobro namjestim čarape, kako ne bih imala žuljeve. How yes no :))). Ugl, krenula sam na trčanje s tom jednom iz svoje AG, iako sam znala da u biti sigurno ima 5-10min prednosti ispred mene, budući da je isplivala iza mene. Tu mi je Marko doviknuo da je treća par minuta ispred mene i odmah sam znala da je to ona. Dakle, moram trčati brže od nje, ako mislim probati biti treća. Ona je krenula na 4.55min/km, dakle moram brže. Oh, đizs, to je fino ispod mog plana za početak (5-5.10/km), ali... moram probati. Što je najgore što se može dogoditi? Grčevi, bol i pad tempa, a hodati sigurno neću. Jer sam to ODLUČILA i jer sam čekala taj IM nekoliko godina kako bih ga završila bez hodanja. Neko vrijeme sam uspjela biti treća, ali onda se dogodio pad i grčevi. Oh da, grčevi iz pakla na 30.km. Recimo, ekvivalent porodu. Ali nisam hodala. Odlučila sam da ću trčati, bez obzira na bolove. Što je najgore što se može dogoditi? Baš ništa, osim patnje s vremenskim rokom trajanja. Naravno, korak se skratio, grimasa se stabilno instalirala na lice, ali nisam hodala. Zadnja 3km su trajala zauvijek, mislim da ću se zauvijek sjećati svakog koraka i udaha (otprilike drage moje majke kao kada dobijete drip nakon 10h trudova). I onda je došao cilj. I Kala. Moja Kala koja me dočekala u cilju. Moje dijete koje je imalo zaustavljeno srce pola godine ranije i bilo na aparatima me dočekalo u cilju. Moje dijete koje je bilo podrška za vrijeme svih priprema Ironmana, koje je pobijedilo životnu bitku, bilo je tu dok sam ispisala nove korice svoje bilježnice  - 10h i 23 minute. Bol? Koja bol? Nisam hodala. Uspjela sam završiti ono što sam mislila da je nemoguće, uspjela sam ići brže od vremena koje sam zacrtala, uspjela sam ne hodati, uspjela sam se spremiti kao samohrani roditelj na dalekom otoku s full time poslom, uspjela sam s mononukleozom. I kako ne bi kad je moja Kala toliko puno više toga uspjela samo pola godine ranije? Mi smo tim Kala i mi možemo sve.

A nešto sad o brojevima, od jedne mame koja 9 godina ranije nije mogla trčati više od 3min u komadu (i pušila je 2 kutije cigareta dnevno): Plivala sam brže i trčala od pobjednice u svojoj kategoriji. Završila sam u TOP 10 age natjecateljica, a ukupno 24. s PRO natjecateljicama. To je drugo najbolje debitantsko vrijeme na IM distanci u Hrvatskoj. Bilo je teško, nemate pojma koliko. I emocionalno i fizički. Ali vrijedilo je. Pogotovo jer smo dva dana kasnije otišle kod kardiologa, da bi nam rekao da se Kalino srce u potpunosti rehabilitiralo, odnosno da izgleda kao srce bilo koje zdrave šestogodišnjakinje. Koja dvostruka pobjeda!

U cilju :)

Nikad, ali nikad nemojte unaprijed odustati od nekog svog sna. Ja sam dosta optimistična osoba, ali bih prije 10 godina rekla da je ovaj moj životni ishod apsolutno nemoguć. Sa svakim vlastitim pomicanjem osobnih granica otvarate vidike u sasvim neke nove dimenzije. I naučite voljeti sebe. Život je samo jedan, nema poslije. Živi se sada i ovdje. Ako ne probate, nećete nikad znati koja sve verzija sebe možete postati i gdje vam život može skrenuti. Da, ponekad je teško i da, ponekad je prestravljujuće. Ali je korak naprijed i napredak u svakom pogledu. Rastite i budite slobodni, jer to je jedini put do istinske sreće i samoaktualizacije. 

"Lakše je graditi snažnu djecu, nego popravljati slomljene ljude" F.R.

Prošlo je već tjedan dana od projekta, a dojmovi se i dalje sliježu. Svaki projekt ostavlja vrtlog emocija iza sebe pa tako i ovaj. Imam osjećaj da je tih 5 dana boravka izvan otoka proletjelo u jednom udahu. Uspjela sam u ruksak nagurati stvari za 5 dana, 3 sporta i dječje radove. Mislim da ne bi lak za nokte više stao u ruksak. Bio je dosta težak, tako da je prvi dan jedino u kontekstu ruksaka bio malo zahtjevan. Samo primjer - drugi dan su dečki iz pratnje malo preuzeli do kombija ruksak, no odmah su se dogovorili na smjene od 20 minuta :). 

Kod vulkanizera :)

Prvi dan mi nije bio drama u glavi, jer sam tim cestama Pelješca i okolice Metkovića vozila 100 puta već. Osim toga, najgori dio puta je odmah na početku na usponu iz Orebića, dalje je sve ok. Dio puta me pratio Ivan Burcar, klupski kolega i čovjek koji mi je puno pomogao oko Kale i operacije srca. U Metkoviću me dočekao ručak kod Majde i Dandi (hvala :)), a za spavanje sam produžila u Počitelj, 16km od Metkovića prema Mostaru, maleni gradić iz 15. stoljeća. Sutra u 7 ujutro je bio start za najtežu dionicu na putu, relaciju Počitelj-Zenica (200km i 2200m uspona). Prijatelj biciklist Josip me čekao u 7 ujutro na benzinskoj i krenulo je putovanje. Putem su nam se pridružili ekipa iz BK Mostar i ostatak družine, to je sve Josip organizirao, koji me otpratio do Sarajeva, a zatim se vratio nazad do Metkovića (276km).

Pauza u Jablanici

Kod Mostara nas je čekao Nikola iz KPA Marsonia iz Slavonskog Broda, tako da smo konačno mogli ubaciti stvari u kombi. Naravno, donio je sa sobom i biciklističke poslastice, tako da smo se na idućoj kavi u Jablanici pošteno počastili. Tamo smo pokupili Nermina Palića, mog dragog triatlonskog kolegu koji je išao s nama do Sarajeva. On je jučer završio Extreme Ironman u Italiji po snježnim i nemogućim uvjetima, tako da posebne zahvale idu i njemu što je izdvojio svoje vrijeme. U Sarajevu su štafetu (mene :)) preuzeli dva biciklista iz okolice Zenice, tako da smo nas četvero (Goran je produžio s nama) krenuli prema Zenici.

Sarajevo

 Sve zajedno, trebalo mi je 6 i pol sati od Počitelja do Zenice. U Zenici sam iznajmila kućicu na nekom brdu iznad groblja i zaista je ugođaj bio poseban. Toliko me se dojmilo cjelokupno okruženje da ću svakako otići opet na to brdašce prvom prilikom. Zadnji dan je započeo gumi-defektom, no Nikola je ekspresno riješio stvar i mogla sam nastaviti dalje. Put od Zenice do Slavonskog Broda je značajno lakši od prethodnog komada ceste, prvenstveno jer nema više uspona. Problem su radili tuneli i očajna cesta od Doboja. U Derventi su me dočekali dečki iz BK Festung i dalje me ispratili do Slavonskog Broda.

Na dočeku na granici su se skupili brodski skejteri i Saucony škola trčanja Slavonski Brod te razni novinari. Svi skupa smo oko 15.30 došli na Korzo, gdje je bila bina s vilama te građani s djecom koji su došli "preuzeti" čisti zrak s Korčule. Naime, dio djece je došao sa svojim teglicama, kako bi im vile ubacile čisti zrak unutra.

Jedan dječak je pitao mamu hoće li zaista od danas imati čisti zrak u Slavonskom Brodu. Rafinerija radi već 8 godina, tako da taj dječak u životu nije udahnuo čisti zrak u svom gradu. Djeca Slavonskog Broda su u znak zahvalnosti djeci Korčule izradila poklone, koje sam ja ponijela nazad na otok. 

Vijest o projektu je bio u gotovo svim dnevnim novinama, a prilog je išao čak i na Dnevniku HRT-a. I što sad? Vjerojatno na državnoj razini ništa. No to ne znači da ljudi trebaju prestati pokušavati. Svatko od nas ima neku malu moć i može napraviti promjenu. Osim toga, postoji jedna važna stvar koju je projekt napravio i koju treba njegovati. Pokazao je djeci da su bitna, da mogu napraviti neku promjenu, da se stvarno može kad se male ruke slože. Djeca s Korčule zaista vjeruju da su oni poklonili svježi zrak djeci u Slavonskom Brodu, isto kao što djeca u Slavonskom Brodu vjeruju da su primili svježi zrak. Djeca na Korčuli su naučila da treba pomagati drugima, da treba dijeliti kada imaš nešto što netko drugi ima, da se treba truditi za druge ljude, iako ih ne poznaješ i nemaš osobne benefite od toga. 

Djeca u Slavonskom Brodu su naučila da uvijek postoje drugi koji će ti pomoći, iako te ne poznaju, da treba vjerovati u ljudsku dobrotu i da se dobro dobrim vraća, zahvaljujući se na pomoći u obliku vlastitog truda i rada. Dogodila se takva simbolična razmjena ljudskosti kod tih dvjestotinjak mališana, što je bio jedan korak naprijed prema cilju da oni odrastu u dvjestotinjak ljudi koji će nastaviti činiti dobro, dvjestotinjak ljudi na kojima svijet ostaje. Tako da ovo nije bio samo projekt "djeca djeci", nego i "čovjek čovjeku" Tko zna, možda će baš netko od njih jednog dana biti ta kaplja koja će preliti čašu i napraviti veliku promjenu.

Djeca djeci - priča o dugi

Sjećate se Dobriše Cesarića i njegove pjesme "Slap"? Ne znam za vas, ali  mi smo ju morali naučiti napamet i to je bila jedna od rijetkih pjesama za koju mi je to nije bilo teško, jer me oduševila od prvog trenutka. Iako, nisam imala pojma što ona u biti znači. Sada znam :). Mali podsjetnik:

"Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,

I moja kaplja pomaže ga tkati."

Trenutno je prvi vikend u kolovozu, koji svatko proživljava na svoj način. Dio ljudi slavi praznik, netko radi iako je praznik, svima je vruće iako je ljeto, netko niti ne zna da je praznik jer je godišnji, a danas je bio i Baće akvatlon. Pitate se što je to? Tradicionalno neformalno druženje splitskih triatlonaca, baš kao što je sutra i Guerilla triatlon, tradicionalno prvu nedjelju u kolovozu. Ove godine kad sam se raspitivala među ljudima hoće li biti Guerille, odgovor je bio uglavnom "neee znaam", "treba pitati Kikija", "nije si Kiki oglasio" itd. Mislim, to nije nikakva utrka, to je u biti zajednički trening. Treba samo netko tko će nam čuvati stvari i to je to. Ali nitko ne zna ništa :). Na kraju sam pitala Kikija i rekao je da se nije imao kapaciteta baviti ove godine s time, jer mu je, logično, zdravlje na prvom mjestu, a imao je dosta problema sa zdravljem ove godine. Na kraju, bilo je dovoljno staviti na fejs post o tome - "Ljudi, ajmo ne iznevjeriti Kikija i pojaviti se 6.8. u 6.00 na Benama, Kiki je to zaslužio.". I ljudi su se javili, ljudi će doći, a na kraju će Kiki doći čuvati nam stvari i štopati vrijeme <3. I bješe Guerilla. Ako vam sutra bude vruće, sjetite se da postoje negdje oko Splita luđaci koji su ustali prije 5 ujutro, da bi na +40 plivali 1.9km, vozili bicikl 90km, a zatim trčali 21km. :)

S tom Guerillom, ovaj tjedan ću završiti s 19h treninga. S obzirom na vremenske uvjete, zadovoljna sam. Još samo da trčanje uspješno podignem i to je to. Onda preostaje još samo ove jeseni jedan ajronmenčić odraditi. :)

Devetnaest sati u jednom tjednu je zaista puno vremena za provesti sam sa sobom. To je meni najdraže vrijeme, vrijeme kad uživam i kad mozak radi 100 na sat. Nemojmo zaboraviti da je i Zaigrana pedala nastala upravo na jednom biciklističkom treningu. Prije 2 i pol tjedna je gorio Split (na moj rođendan, a Kala i ja smo bježale pred požarom ispod prozora), a između ostalog i odlagalište otpada Karepovac. Zbog toga, 2 dana u Splitu su bile povišene koncentracije nedozvoljenih plinova, a građani se digli na noge. Naravno, s pravom i trebaju se dignuti. No, postoji jedan grad u Hrvatskoj gdje su povišene koncentracije nedozvoljenih plinova i preko 200 dana u godini. Jedan prekrasan grad s jako dragim i toplim ljudima. baš onako kako Slavonci jesu. Imala sam prilike boraviti tamo i grad me stvarno oduševio. Riječ je, naravno, o Slavonskom Brodu, gradu preko puta Bosanskog Broda, gdje se nalazi rafinerija s prastarim postrojenjem koje radi na naftne derivate i ozbiljno zagađuje okoliš. Dakle, rafineriju čak ne treba niti zatvoriti, nego samo modernizirati. Eto, ako se pitate koliko vrijede životi nekoliko desetaka tisuća ljudi iz oba Broda i okolice - ti životi imaju vrlo preciznu cjenovnu etiketu. Prosvjedovali su oni više puta, molili vlast da napravi nešto, stalno se obećava modernizacija, ali dani prolaze, a ništa se ne događa. Prosvjedi inače živciraju ljude - vladajuće zato što ih se kritizira pa pokušavaju to zataškati, a druge ljude zato što je prva reakcija vrlo često - pa  što oni prosvjeduju, nama je isto teško pa ne prosvjedujemo. Umjesto - vidi ih, oni prosvjeduju i pokušavaju nešto promijeniti, ajmo i mi! No, u svemu tome postoji jedna populacija koju nitko ništa ne pita, koja ne prosvjeduje i koja zaista nema nikakvu moć nad svojom sudbinom - djeca. Duboko se zamislite nad sljedećim pitanjem - treba li pravo na čisti zrak biti određeno s geografskim mjestom rođenja unutar iste države? Nemaju li djeca rođena u Slavonskom Brodu i recimo djeca rođena na Korčuli jednaka ljudska prava? Pa ja mislim da imaju. I djeca u Slavonskom Brodu i djeca na Korčuli misle da imaju! I što sad? Ja sam sama, samo jedna mala kap, što ja mogu promijeniti? Pa možda ne puno, ali i jedna kap ponekad prelije čašu. Mogu napraviti ono što mogu napraviti. A mogu napisati jednu priču, sanjati jedan san i biti jedna mala kap koja će ga pomoći tkati.

Priča

Jednom davno u jednoj maloj, šašavoj zemlji, postojao je jedan grad. U blizini tog grada, nalazila se jedna špilja s velikim čudovištem, koje riga smrdljivi zrak. Taj smrdljivi zrak, osim što je jako neugodan za disanje je i jako opasan, tako da je taj grad u samom vrhu te zemlje po broju  oboljenja sa smrtnim posljedicama. Stanovnici tog grada su se pokušavali na različite načine boriti protiv tog čudovišta, no do dana današnjeg, nisu uspjeli pronaći način. Postoji legenda da se čudovište može pretvoriti u dobrog medu, koji više neće zagađivati zrak i štetiti svojim susjedima, no za to je stanovnicima potrebna pomoć kralja. Pokušavali su na razne načine privući pozornost kralja, no kralj je uvijek bio preokupiran raznim drugim zanimljivostima u zemlji te nije našao vremena se posvetiti gorućem problemu stanovnika. Zato su se djeca iz tog grada odlučila obratiti vilama iz čarobne šume Vilinput i zamoliti ih da im pomognu barem jedan dan udisati čisti zrak. Vile su se rado odazvale i preletjele cijelu zemlju u potrazi za najčišćim zrakom. Našle su ga na jednom dalekom rajskom otoku, iza 7 gora i zamolile djecu tog otoka da pošalju svoj zrak dječici zagađenog grada. Djeca rajskog otoka su sakupila najsvježiji zrak u čarobnom kanalu, u kojem uvijek puše vjetar, spremila ga u čarobnu teglicu i odlučila poslati djeci zagađenog grada. Da bi čarobna teglica došla do zagađenog grada, treba proći 7 gora kroz nepoznatu zemlju. Zato su djeca rajskog otoka zamolila jedan oblačić za pomoć, koji će preletjeti svih 7 gora i donijeti zrak djeci, kako bi barem jedan dan sva djeca te zemlje imala jednaka ljudska prava - pravo na svježi zrak, pravo na zdravlje, pravo na život!

Djeca rajskog otoka 

Kako ova priča barem djelomično ne bi ostala priča, nastao je novi projekt: "Djeca djeci - pravo na svježi zrak"! Projekt započinje u četvrtak 24.8., kada ja krećem biciklom na put prema Slavonskom Brodu s teglicom koju su napravila vrtićka djeca s Korčule. Plan je u 3 dana proći 450km do Slavonskog Broda biciklom kroz BiH. Prvi dan do Počitelja, drugi dan do Zenice i treći dan do Slavonskog Broda. Glavni događaj je 26.8., kada će vile iz udruge Vilinput preuzeti čarobnu teglicu i pustiti zrak djeci iz Slavonskog Broda. Naravno, događaj se pretvara u nešto puno veće, tako da ću imati dio puta pratnju, dočekat će me biciklisti, bit će biciklijada, pričat će se priče, uključit će se sve sportske udruge i udruge građana itd. Kroz idući tjedan ćemo imati gotov cijeli program i popis svih partnera, a moje biciklističke dogodovštine s ceste ćete moći pratiti na blogu "Zaigrana pedala"

Ovo nije prosvjed. Ovo nije događaj protiv. Ovo je događaj ZA. Za djecu i za život. I nema veze s prijašnjim eventima ovih za/protiv tema, iako bi bilo divno kada bi dobio barem pola te medijske pozornosti. Jer ova djeca su živa, stvarna i vrlo stvarno umiru. Kada odrasli ne mogu ništa, onda možda djeca mogu. Pokažimo im da mogu, dajmo im tu moć.

Poanta ove dvije priče (Guerilla i projekt) je da svatko može dati svoj doprinos. Ponekad je dovoljan status na fejsu, a ponekad je potrebno biciklirati 450km i riskirati svoj život. No svi smo mi važni, svi smo mi dio istog slapa i svi smo potrebni da bi san o dugi postao java. Budi ta mala kap, sanjaj san, budi duga!

Kad ti život da limun, vrijeme je za tequilu!

Ova cijela godina je nekako gorkasta, što se tiče nekih događanja, ali sa slatkim aftertaste-om. Odnosno, nemam subjektivan dojam da je neka velika drama posrijedi, iako je realno malo "shitty" godina :). Dakle, bila sam pozitivna na mononukleozu još 2 tjedna nakon što su mi rekli da sigurno ne bih trebala više biti. Naravno, ja sam posrijedi, ništa ne čudi. U svemu tome sam se veselila Inmusicu, jer mi je to nekako vrijeme druženja s prijateljima i dobre zabave. Ne znam jesu li godine u pitanju, loša piva, preskupa cuga ili mlaki izvođači, ali to mi je jednostavno prestalo biti napeto. Da stvar bude bolja, ta vrhunska kvalitetna piva, koji cijeli dan stoji na suncu na +50 stupnjeva, mi je trigerirala gastritis (ne, ne radi se o količinama, jer nisam pivopija i pijem ju samo kad sam žedna te na koncertima). To mi je upropastilo drugi dan festivala, a dan nakon sam dobila inhibitore protonske pumpe. I provela ga cijeli dan u krevetu te nisam otišla uopće na treći dan festivala. No, vratimo se na tablete - dobila sam generičku verziju Controloca. Plan je bio piti dan-dva, samo da se smiri i to je to. No razvila sam neke gadne nuspojave, za koje mi je trebalo dan-dva da shvatim da su u biti nuspojave od tableta. Osim katastrofalnih probavnih smetnji, dobila sam i svrab/osip, a od mišića u tijelu me je sve boljelo, uključujući očne jabučice. Pa eto, nakon epizode mononukleoze i kad sam konačno mogla nastaviti normalno trenirati, došla je epizoda gastritisa. I nuspojava (vjerojatnost 1 od 1000). Ode još jedan tjedan. Osip i svrab, koji se pojavljuju periodično kroz dan, su i dalje prisutni. Dakle, trebala bih kod dermatologa i na alergotest (i inače imam nekoliko alergija, obavila ih već 4, zbog astme). A trebala bih i kod gastroenterologa, nisam bila na gastroskopiji već 2 godine. A trebala bih opet vaditi i B12 te IGF-1 zbog povišenih vrijednosti i kontrole. Tu su pretrage i za Raynauda. A nisam bila ni kod fizijatra već 20 godina zbog skolioze, to sam shvatila jučer kad me neka žena pitala koliko stupnjeva mi je skolioza. Hormone sam obavila prije 5mj, trenutno su manje-više ok i hipofiza dobro radi. Paralelno, nisam bila bolesna, imala temperaturu preko 37.5 ili pila antibiotik već 7 godina. Zovite me hodajućim oksimoronom. :D

Sanja, Marija i ja

Nakon oporavka, došlo je vrijeme za 5 dana Rima sa Sanjom, treći put. Naravno, kao i prije, bila je u pitanju još jedna edukacija iz terapije igrom, ovog puta sandtray therapy. Voditelj je bio apsolutni alfa i omega u tom području, Daniel Sweeney i baš mi je drago da sam imala priliku prisustvovati toj edukaciji. Ono što je edukaciju još više učinilo divnom je utvrđivanje prijateljstva i suradnje s Marijom te upoznavanje s Majom. Obje žene su psihologinje iz Beograda, pri čemu se Marija odselila u Italiju i obje su u edukaciji za terapeuta igrom. Zašto napominjem iz Beograda? Zato što smo imale priliku zajedno raditi jedan rad, koji smo nazvali "Zajedništvo", 

"Zajedništvo"

gdje smo iznijele svoju viziju prijateljstva i povezanosti naša 2 naroda, upravo onako kako mi to radimo u dalekom Rimu. Jer je važan čovjek, a ne etiketa koju imaš po rođenju i koja nema veze s odlukama koje ti donosiš kao čovjek. Bilo je baš emotivno i ostatku grupe, uključujući Daniela koji je bio jako dirnut pričom i našim radom. Pojavili su se i planovi za daljnju suradnju, koja bi uključila i BiH te Crnu Goru. It's time to play! U tom kontekstu, Sanja i ja nastavljamo s radnim planovima za jesen. Ide nam već treća generacija Čarobne svjetiljke, idemo na vlastite psihoterapijske edukacije, a u veljači 2018. kreće dvogodišnja edukacija iz terapije igrom, koje je napravljena skladu s preduvjetima Amercan play therapy (APT) udruženja. Edukacija je namijenjena stručnjacima mentalnog zdravlja, a kroz nju ćemo polaznicima prenijeti naše cjelokupno znanje s međunarodnih edukacija te terapijsko iskustvo rada s djecom i mladima. Jako me veseli prilika da, u suradnji sa Sanjom, kolegama pokažem zašto je terapija igrom najbolji i jedini adekvatan način rada s djecom i mladima. Za sebe mogu definitivno reći da sam pronašla posao koji nije posao, nego poziv i ljubav. :)

Pri povratku iz Rima, vratila sam se u neku kolotečinu, s tim da mi se satnica treninga rapidno povećava kako se IM bliži. Na primjer, sutra imam 4 i pol sata treninga, a radni dan je. U planu je ustajanje u 5 ujutro, 3h bicikla pa posao pa s Kalom na kupanje pa plivanje 5km. Sad sam već ušla u fazu kad mi treba ozbiljno bejbisitanje za pomoć, tako da pokušavam odrađivati dio treninga u zoru ili po noći, kad imam nekog za čuvanje tko prespava. Naime, popodne i vikend preko dana je rezervirano za Kalu. Ove godine ne idem nigdje posebno na godišnji, kako bih mogla trenirati dok je ona u vrtiću za vrijeme godišnjeg, a raditi i trenirati kad ona ode kod tate 3 tjedna na Rab. Imam sreće da sam master planiranja, tako da za sada sve funkcionira. Osim boleština, koje su se, ironično, pokazale kao najveće smetalo na putu prema IM. Ono što mi je najgore, propustila sam značajan broj državnih prvenstava, na kojima bih trebala potvrditi kategoriju, a time i stipendiju. Ta stipendija mi omogućava da si isplaćujem ispodprosječnu plaću, kako bi Oblačiću ostalo više novaca, a terapije za roditelje besplatne, tako da se nadam da ću je ipak uspjeti nekako negdje potvrditi. 

Za kraj ostavljam ono najvažnije - Kala je dobro, Kala je zmaj. U ovo vrijeme od operacije naučila je voziti bicikl i plivati, srčeko je dobro, ona je dobro! Sad kad je već velika (u 9.mj 6 godina), baš uživam kada odemo same na primjer na kupanje. Pravi mali čovjek je i nikad nije dosadno s njom, imamo kvalitetno obiteljsko vrijeme. Prije 2 tjedna smo udomile i malu macu Lizi, tako da smo da prava mala ženska obitelj. Mačka je naravno crna, kakvu drugu mačku bi Kala odabrala? :)))

Pripreme za IM se nastavljaju, nadam se da me neće previše osakatiti svi ovi zdravstveni problemi. I da će ovaj svrab nestati, stvarno mi se ne da gubiti vrijeme po bolnicama, jer jedina dijagnoza koju liječnici poznaju je - stres. A ja živim sretno sa slatkim aftertaste-om. Pardon, naša mala ženska obitelj - Kala, Lizi i mama Maja ;-)

#ironmanitaly #salming

Zašto?

Ovo je zapravo trebao biti jako depresivan post, no ovo je post o tome kako nikad ne treba uzimati stvari zdravo za gotovo, kako uvijek treba sve propitkivati i kako treba uvijek imati odgovor na pitanje "Zašto?". To vrlo dobro zna svatko tko je ikad bio na nekom od mojih predavanja ili na edukaciji. Uvijek kažem - nikad nemojte otići odavde i reći "To je tako jer mi je Maja rekla". Morate znati ZAŠTO je nešto tako kako je - zašto ne treba djecu izlagati ekranima, zašto nije dobro udarati djecu po guzi, zašto nije dobro dojiti djecu do 4. godine itd. Sanja i ja ne zauzimamo neki od stavova, idemo puno dublje od toga - propitkujemo sve stavove, a imamo znanost i praksu iza sebe. I naravno, ne znamo sve o svemu, što nas tjera da i dalje svakim danom učimo. Jer to želimo, jer to volimo.

Ono što je divno kod toga je što onda to "Zašto?" počnete postavljati u svim sferama svog života. Iz mog osobnog iskustva, kao osoba s nizom zdravstvenih problema cijeli život (počevši od teške bronhijalne astme kao dijete i nizom alergija), pogotovo kada je zdravlje u pitanju, posebno je važno postavljati pitanje "Zašto?". Trenutno pristup medicini (ili barem moje iskustvo u Hrvatskoj) je uglavnom bavljenje simptomima i posljedicama, ne uzrocima. Imaš usporenu štitnjaču, eto ti hormoni. Imaš alergije, eto ti kortikosteroidi. Dijete ima opstipaciju, eto mu laksativ. Naravno, treba se baviti i posljedicama, pogotovo ako značajno ometaju svakodnevno funkcioniranje, no svakako paralelno tretirati i uzrok, inače ćemo zauvijek ostati u posljedici. Mi smo inače kao cijelo društvo uglavnom u posljedici, ne uzroku, žrtve cijelog svemira. To je tako. I ne može se ništa promijeniti. Netko drugi o tome odlučuje, netko drugi vlada, netko drugi bolje zna. Nikad ta premisa nije bila gluplja, nego u 21. stoljeću, kada je cijelo znanje svijeta 3 klika mišem udaljena. Naravno, ako znaš ŠTO, KAKO i ZAŠTO tražiš. 

I tako, početkom tjedna sam dobila dijagnozu infektivne mononukleoze, bolovanje mjesec dana (prvenstveno jer sam zarazna, a radim s djecom - to mi je ok i jako važno), ali i pauza od sporta 6 mjeseci. Bez da mi je itko pogledao nalaze krvi, pitao me kako se osjećam, pregledao slezenu ili jetru. Jer negdje u nekom udžbeniku iz '71. piše da pozitivan IgM na EBV znači da je infekcija akutna i da je potrebno strogo mirovanje. I sve ovo navedeno. I to je to, nitko te ne pita kako to ima posljedicu na tvoj život niti ti daje odgovor na pitanje ZAŠTO - zašto moram mirovati, zašto nemam nikakve simptome, kako je moguće da odrađujem jaki trening iz pune snage, da nemam kronični umor, da nemam temperaturu, povećane limfe itd itd. Kako sam se samo isplakala u ponedjeljak popodne - nema Ironmana, nema stipendije, nema mog glavnog motivatora prema naprijed i moje vrijeme samo za mene - moj sport. Tek tako. Kako je moguće imati mononukleozu i savršeno funkcionirati pod opterećenjem? Nije li to ona opaka bolest zbog koje Mario Ančić je morao odustati od karijere? Je. Ponekad. Kod nekih ljudi. U manjini i u dobi do 25 godina (google br.1). U dobi do 35 godina, 90% ljudi je razvilo antitijela na EBV, jer je bilo u nekom trenu u životu u kontaktu s njime. Oooo pa imam i antitijela pozitivna (google br.2 - znanstveni rad na temu iščitavanja nalaza EBV-a, ponašanje organizma u različitim fazama bolesti), dakle infekcija nije akutna (bilo da sam ju imala već prije ili da traje već duže vremena). Stiže nalaz krvi - savršene jetrene probe, savršen hemoglobin, savršeni leukociti, CRP u granicama - nema upale, jetra je u potpunosti zdrava, krvni nalaz vrišti od zdravlja. Dakle, nisam bolesna. Imam virus, ali nisam bolesna, moje tijelo je zdravo. Hipoteza - imam virus, zarazna sam, ali nisam bolesna. Korak broj 2 - naći nekog iskusnog infektologa/imunologa, da potvrdi moju hipotezu ili opovrgne ako sam u krivu. Google br.3 - privatna poliklinika, mr.sc.dr. Ivan Ribičić, dr.med internist-hematolog, reumatolog i klinički imunolog. A valjda čovjek zna kad mu se titula piše u dva reda. Postavlja pitanja: jesu li mi radili UZV jetre i slezene (nisu). Pipa, sve u redu, ništa nije povećano. Zaključuje da nemam kliničkih simptoma. Mogu se baviti laganim sportom iduća 2-3 tjedna, a onda nastaviti normalno. Za rad s djecom pričekati IgM negativan (da nisam kliconoša), ponoviti testiranje za 2 tjedna. Naime, ZAŠTO je kod težeg oblika mononukleoze važno mirovati - jer oštećenoj jetri treba dugo da se oporavi. Jer otečena slezena može puknuti. Jer kod kliničkih manifestacija mononukleoze (umor, glavobolje, limfe, temperature), može doći do komplikacija za vrijeme trajanja simptoma. I ZATO se te smjernice ne odnose na mene. I onda saznaš da generalno ljudi u odrasloj dobi uglavnom prođu mononukleozu bez da uopće znaju da su ju imali, kao i djeca predškolske dobi. Problemi se razvijaju kod djece školske dobi te mladih ljudi do 25. godine života. Noup, ne spadam više u tu skupinu :)

I tako, sad sam na prisilnom godišnjem odmoru, zdrava. I bolje da je tako, radim i sa školskom djecom i adolescentima. Rizik zaraze je mali u takvom kontaktu, ali postoji, a posljedice mogu biti značajne za njih. Koliko god da mi je žao što propuštam PH u Petrčanima, koje je prekosutra, jako sam sretna jer je ovo trebao biti jedan jako depresivan post. O srušenim snovima, o propuštenom prvom Ironmanu, o tome kako je ovo godina iz pakla, s obzirom na već proživljeni stres. Ali nije. Ovo je post o tome da nikad ne slušate što vam kažu, ako ne znate odgovor na pitanje "Zašto?" ili vam ga oni ne mogu dati. Prije 7 godina su mi rekli da moram obavezno prestati trčati zbog lažnog zgloba u zdjelici - osvojila sam 4 puta PH nakon toga, preko 30 državnih postolja i radila 3 godine u školi trčanja. Rekli su mi da se nikako ne smije trčati u trudnoći, jer se u trudnoći ne trči - osvojila sam 2.mjesto na trekingu i 2. mjesto u štafeti na triatlonu na ulasku u 7. mjesec trudnoće. Svašta oni kažu, ali ja im ne vjerujem ako oni ne znaju ZAŠTO nego - tako kaže knjiga, tako je rekao Pero Perić. Nikad ne vjerujte osobi koja vas uvjerava citirajući druge ljude. I zato nikad nemojte otići s nekog mog predavanja i reći "Jer je Maja tako rekla", jer to znači da niste dobili od predavanja to što ste trebali dobiti - odgovor na pitanje "Zašto?".

I tako, iako će lipanj proći u pauzi od natjecanja, plan za Ironman ide dalje, s malom pauzom. Ciljna linija me čeka 23.9. predvečer :).

Ljubav je sloboda, sloboda je ljubav. Ostalo je triatlon :)

Znate ono kad imate neku pjesmu dominantnu u nekom trenutku života? Ne znam, možda sam to samo ja, jer je meni muzika jako važan dio života, pogotovo u ekspresivnom smislu. Prema mojoj playlisti svatko može točno znati što mi se događa u životu. No ponekad se dogodi da vam neka pjesma random zapne za uhu na radiju i dogodi se spontana zaljubljenost. U akorde, harmonije, glas, tekst, sve. E pa meni se to događa nekako paralelno s periodima mog života, to je taj nesvjestan eho s mojim selfom. Trenutno je to od Dido pjesma "No freedom", a refren je "Nema ljubavi bez slobode, nema slobode bez ljubavi." Ali zaljubljenost u pjesmu se dogodila prije nego što sam zaista ulovila tekst, tako da pretpostavljam da to moje nesvjesno radi haha. I to mi je nekako životna tema u zadnje vrijeme - sloboda u međuljudskim odnosima. Zvuči jednostavno i kao da je to neki obavezni temelj svakog odnosa, no koliko zaista imamo odnosa u kojima smo slobodni?

Naravno, pod "sloboda" možemo podrazumijevati svašta, tako da ću ja samo reći svoju viziju slobode. Da budemo ono što jesmo, da govorimo ono što mislimo i da radimo ono što želimo. Naravno, ne mislim toliko rigidno, u smislu da smo egocentrični prasci i nikako da stavljamo sebe ispred svih drugih. No što kažete na to da stavimo sebe ravnopravno s drugima? Da sebi damo jednaku pozornost, pažnju i ljubav kao drugima? Ja bih recimo, do prije godinu dana, imala veliki otpor spram ove rečenice. Ajme, evo ga, definicija narcisa. Ljubav je žrtva, trebamo se žrtvovati za druge.  No je li to ljubav? Trebamo li ljubiti druge više nego sebe ili kao sebe? Da, ako mi tražimo i želimo odnos gdje se mi brinemo o nekome (npr spram svoje djece), no ne ako tražimo partnerski ili prijateljski odnos, koji bi trebao biti ravnopravan (moje osobno viđenje, ne univerzalno naravno).U nekom idealnom partnerskom odnosu, ako dajemo koliko i primamo, onda to štima, iako mi se čini da najbolje štima kad sebi dajete koliko i drugima. Zašto? Zato što onda ne ovisimo o drugim ljudima i hoće li se to ikad promijeniti. I to je ono što je partnerstvo, a ne simbioza. Naravno, to je moje viđenje ljubavi i slobode, onako kako mislim da uvijek možemo zadržati vlastitu psihološku dobrobit. Nema ovisnosti o drugima, jer što ako u nekom trenu druga osoba počne davati manje nego što prima? Osim toga, kada dajemo sve, onda i očekujemo zauzvrat. Dakle, automatski zahtijevamo od osobe nešto što nam ona možda nema kapaciteta pružiti. Ako sebi dajemo koliko i drugima, tu je uvijek ravnoteža, no tu je i odgovornost. Isključivo sam ja odgovorna za sebe. Onda nema više "Onaj idiot, što mi je napravio" ili "Kako se mogla tako ponašati prema meni?!". Ljudi se ponašaju onako kako im mi dopustimo. Njihovo je pravo da nam nešto ponude ili uskrate, naše je pravo da to primimo ili odbijemo. I to je to. Postavljanje granica. Ako dajemo sve i tražimo sve, onda u tom odnosu nitko nema granica. Ako nema granica, nema sigurnosti, jer granice služe da ponašanja drugih budu predvidiva i onda se osjećamo sigurno. Kad nema sigurnosti, onda nastupa anksioznost - sumnja, ljubomora, nepovjerenje, strah od ostavljanja, od gubitka, nastavi niz. Ako se brinemo o sebi, onda nema tih strahova, jer smo mi potpuno neovisni, uvijek zbrinuti i mi sebi postavljamo granice, a na tako se uvijek osjećamo sigurno. I onda tražimo partnerstvo, a ne simbiozu. To shvatite da je posebno važno kada ste samohrani roditelj, jer Kala i ja smo tim koji uvijek funkcionira i mora funkcionirati. Neovisno o mojoj obitelji, partnerima ili prijateljima. Naravno da ću ih tražiti uslugu ili se ponekad osloniti, ali neću ovisiti. Naš tim funkcionira jednako s njima i bez njih. Jedina je razlika je li nam teže ili lakše, ali funkcionalnost i opstanak tima niti u jednom trenutku nije ugrožena. Ljubav je sloboda, sloboda je ljubav.

by Josipa Petek

I tako naš tim ima jedan ekstra zadatak - kako spremiti mamu Maju za Ironman Italy 23.9.! (?) I tu dolazimo do odgovora na pitanje koje mi je jedna druga blogerica postavila - zašto si počela pisati blog? Da pokažem drugima, ali i sebi, da je moguće živjeti svoje snove, bez obzira na životne okolnosti. Gdje ima volje, ima i načina. Dakle, kako raditi puno radno vrijeme, biti samohrani roditelj jedne petogodišnjakinje i spremiti Ironman? To će biti teme mojih idućih nekoliko postova (uz par ekstra promišljanja :)), odbrojavajući dane, tjedne i mjesece (đizs, manje od 5!) do mog prvog triatlona ironman distance. Na tom putu mi pomažu moji treneri Ivan i Ivan, TK Swibir, Salming Hrvatska i Keindl sport te moja Irena i Jasna koje su uvijek na raspolaganju oko Kale. Ukratko, to je život bez kava, bez televizije, s treninzima u 22h ili u pauzi za ručak. A ako vas više zanima, pratite moj blog :)

Sutra je test broj 1 koji se zove  - Kako će proći prvi triatlon nakon zime pune posla i stresova? :)

Olimpijski triatlon (1.5-40-10) za otvaranje sezone. A gdje nego tamo gdje je najbolje - doma :)

7. izazov Marka Pola, Korčula 2017.